Slučajna prolaznica...

Danas je bio dan sa velikim D. Jesam li to ja prošvikala ili su ljudi oko mene popizdili ili je sve kolektivno ošlo k vragu.
Sad bi ja svašta napisala ali ne smijem. Možda me uhapse jebiga... Ajd reci..ajd.. ajd..
Piši ako smiješ, reci što ti je na pameti ili na gluposti...
Paš lijepo ostat bez posla, pa neš imat za winx sranja djetetu kupovat, pa neš moć ratu za kredit rješavat paš ostat bez auta i onda će ti bit krivo što laprdaš sve i svašta...
Nije da i prije toliko razvikane afere fejsbuk nisam to znala...
Ali uhhh kako neki mogu laprdat što stignu a ja moram šutit... Fak!
Da vidimo, da zbrojimo što je sve danas pošlo krivo a nije trebalo...(ovo je naravno sve fikcija, plod moje umorne mašte koja više nije baš nešto. i iako kažu da se svi rađamo kreativni al nas onda zatupe do ibera nisam baš sasvim sigurna, al dobro...)
- imaš lijepo veliki plakat na vratima i kad vidiš nekog kog ne bi htjela vidit umjesto da se sagneš ti ostaneš stajati... jebemu i plakati sve kad se nisam sagnula - a mogla sam! baš je onako dosta velik B1 plakat jelte... nisam sitna al taman bi me pokrio...
- imaš šatro prijatelja koji ti šatro ne sere jer ste si dobri ali onda skužiš da sere baš jako...i tako sere cijeli dan i ti se uzrujaš jer nije lijepo kad skužiš da nije sve kako si mislila... kao da živim u bajci a ne tu gdje živim!
- planiraš ležernu večer u ležernom društvu koje na kraju nit je ležerno nit je društvo... i još ti cvijet uzmu - dobiješ cvijet i UZMU TI GA!
- prepričaš određenoj osobi od povjerenja nešto i dobiješ tako jebeno pogrešnu i totalno neočekivanu reakciju... želudac mi se još okreće...
fak d sistem, fak evriting...

Ne samo što sam godinu dana starija nego sam sad ostala i bez inspiracije .

...i gledam ja tako film, i već vidim kako će završiti, skužit će ženska da je to ipak njena prava ljubav, da je sam bezveze neš fantazirala ko što to žene ponekad znaju... ok, i muškarci ( ne želim se zamjeriti feministicama )
kad ono, neš ti - film završi sasvim neočekivano (mislim, završi kakti sretno da se razumijemo), ali jebote ona FAKAT nije odabrala tog tipa...cijeli film se smuca s njim, on ju prati, voli, pomaže joj ali ona ga ne voli... i onda neki tako reći usputni lik napravi jednu lijepu stvar i to je kao to...
ma mislim - koji gubitak vremena!

Gledala sam neku večer po peti put kako Jerry Maguire tj. Tom Cruise piše svoj humani memo, dobiva otkaz, mahnito juri okolo, traži smisao i pronalazi smisao, i ljubav, ili smisao u ljubavi, ili ljubavni smisao...votevr...
Nisam neka patetična šmizla sklona nekontroliranim ljubavnim izjavama i tak nekim floskulama...
Ali, ponekad sam teški sakr for lov i scena u kojoj Jerry izjavljuje Dorothy "hello...svašta svašta...nešto nešto...bla bla bla bla....i love you, you complete me.." pred gomilom bjesnih rastavljenih babaca u njenom dnevnom boravku... eeee to me ljudi jednostavno obara s nogu!

Nađoh ja u tom filmu (kojeg sam gledala, ne namjerno, već peti puta) neka skrivena značenja, neke nove poglede, poruke... Možda njih ustvari i nije bilo tamo i samo sam ih ja vidjela ali to i nije toliko bitno.
Ono što me oborilo (po peti put) je scena u kojoj lik shvaća da voli svoju ženu...trenutak u kojem je postigao nekakav jebeni uspjeh koji mu ništa nije značio jer nje nije bilo tamo. I onda trči, trči i trči doma da joj kaže da ju voli i da ga ona upotpunjuje
Pa si mislim, zašto bi itko trebao pristati na manje od ovog?
E sad, nije mi Tom baš neki uzor, i nije da me tok misli više sluša...pobjeglo ono što sam prvo smislila da ću vam reći...elem - i kaj sad?
Al dobro...
Mislim, nitko nije umro ak je ničim izazvan nekom reko volim te isključivo zato da bude ziher da je to fakat iliti činjenica koju partner treba imati na pameti
Čisto da si bolja polovica ne pomisli....znate ono "dragi mužu s tobom sam jer me nitko drugi neće" ili "draga ženo ideš mi na živce ali nemam mi tko drugi čarape prat, jebi ga..."
Ajd prevali to volim te preko usta i kad ti je preko kurca pravi se da nije... sigurno nije viška...
Možda sam sad otišla malo predaleko... A možda i nisam...
I možda, samo možda, te riječi dođu u neočekivano pravom trenutku...
Pa učinite mi uslugu, oooo vi dragi ljudi koji ćete ovo pročitati, ako imate partnera ili partnericu recite im sad - ovaj tren - jedno volim te (naravno, samo ako to stvaaaaarno mislite...ma serem, recite to i ako vam trenutno baš ide na živce ali pod općenito znate da je to osoba na koju prvu pomislite kad vam se događa nešto veeeeliko - znate, ko jerry u filmu )
...nemojte da daljina bude izgovor, svi imaju telefone i mobitele...
Napravite to...
Ajdeeeee...
Niš ne košta...
Ok, osim možda par lipa za telefonski poziv...
Pusa svima

( e da, i znate kaj? znate što mu dorothy jerryju kaže nakon njegove izjave - you had me by hello )
(rekoh vam sakr for lov)

Danas je na poslu bio dan mudrih izreka ... Mudro smo zborili o životu općenito, a posebno braku, novcu, izgubljenim muškarcima... . Nekad te neke teme neočekivano zbliže s osobama za koje si mislio da je to nemoguće. Ali svi mi imamo nešto zajedničko...
Barem mi se tako čini iz današnje perspektive...
Sve u svemu dobar dan na poslu

A doma... eeeeee...
Draga moja T. ako ovo čitaš znaj da još nisam iskoristila onaj crveni bodi! Da, da....
Dan prije svadbe jednog prijatelja imala sam cijelu modnu reviju kod T. Više njoj na radost nego potrebe radi , ali to je tako i tako manje važno... Jer da nisam išla na to svečano isprobavanje haljina ne bih doživjela da mi njen mali živahni potomak ogoli stražnjicu ko nekoj petogodišnjakinji na plaži...
I ne bih prilikom uvlačenja u haljinicu koja mi se baš svidjela čula, svim ženama toliko "drag", tihi zvuk paranja tkanine...
Sjetih se dana kada mi se to nije događalo, kada je trbica bila ravna a ne ko sad - čim sjednem pojavi se dva para kobasica. Mislim, ja stvarno ne volim te kobasice ali voooolim slatko pa sam večeras pojela nekoliko bananko čokoladica! Jbg! Više se i ne sjećam zašto sam započela priču o crvenom bodiju i modnoj reviji...

Kada me Fox želi posebno naživcirati onda na moje tvrdnje, izjave ili tome slične pokušaje suvislog razgovora, odsutno iritantnim glasom odgovara moooooš mislit.
Iako to i ne zvuči strašno zamislite si situaciju u kojoj zaista ozbiljno želite nešto reći a neko vam počne zavijati ...moooooš mislit...aaaa haaaaa... grrrrr
E pa to je jaaaako iritantno...
Ali nejebica je još iritantnija!

I sad, da bih izbacila višak energije (ok, tu je uvijek mehanički ali mislim da ćete se složiti da to jednostavno nije to) razmišljam o osveti... (možda bi bilo bolje da kadu odem oprati...ili još bolje izribati cijelu kupaonicu)

ha, ha, ha
(zlobno se smijem)

i smišljam...
(jer ipak sam ja škorpionka)

kako bi bilo
(dok mi onaj dobri glasić govori da treba biti pozitivan i opraštati)

da ja njemu
(a neeeemoooj)

taman prije nego što će doživjeti vrhunac...
(nećeš valjda )

kažem iritantnim glasom sa smješkom na licu
(uffff)

MOOOOOŠ MISLIT!!!!!

Ajd nek i nije bila neka subota...jer jučer definitivno nije ispunilo očekivanja. Ali kao što to uvijek biva, najbolje stvari dese se kad ih ne planiraš i ne očekuješ. Tako je bilo i danas...

Baš kad sam mislila da ću provesti ovu nedjelju uz TV i u McDonald'su sa klinkama, ispostavilo se da B&B tim ipak nije odustao od vikenda na selu. Nije me grizla savijest što sam ih vjerojatno upravo ja nagovorila na takav izlet jer me pucala neodoljiva želja za branjem kestena... Osim toga, nije da sam ih nagovorila da idu u kazalište gledati koncert Miše Kovača, zar ne?

Na putu prema seoskoj idili naučila sam da:
- ne treba nositi nikakav pribor za pečenje kestena jer deda ima sve
- da je muški dio tima (čitaj: jedan) u godinama i treba ga podsjećati na elementarne stvari poput kupovine pizze koja je zamijenila nedjeljnji ručak
- da se treba udati za pekara, mesara ili pvc stolara
- da je ozaljski kraj super!
- da na brdu nema vode pa zato svi piju puno vina
- da se Vrhovac ustvari izgovara Vrovac - bez h, ko Talijani :)
U Vrovcu sam naučila:
- da je počela sezona lova i ne treba ići duboko u šumu
- da kesteni padaju u bodljikavim čahuricama koje je dobro izbjegavati
- da, čak i onda kad ga zarežeš, kesten na vatri može puknuti i daaaaaleko odletjeti
- i još puuuuno puuuno toga

Recept za pečene kestene:
1. Nađeš šumu gdje raste pitomi kesten
2. Odeš u šumu prikladno obučen i ispod kestenovog drveta tražiš kestenje (ne ideš daleko ako je počela sezona lova)
3. Kad si skupio dosta



4. pripremiš ih za pečenje - zarežeš svaki kesten malo nožem /ali to ne znači da neće puknuti i daleko odletjeti/
5. staviš kestene na prethodno pripremljenu rešetku koju staviš iznad vatre...
6. malo ih miješaš i pripaziš da ne izgore
7. i.... ta daaaaa



bon apetit :-)))))


(O tome što sve deda ima na selu, strategiji razvoja seoskog turizma, starom namještaju, jabukama,... nekom drugom prilikom )

Vrijeme naprosto leti... Da mi je netko prije godinu dana prorokovao neke od stvari koje su se dogodile....uf...
Kad bolje razmislim, mislim da smo se same zacoprale. Sve ono čemu smo se smijale kao nemogućem - dogodilo se. Jebote, kako nam se samo obilo o glavu. A meni naravno najžešće! Puf! Ravno o čelo...
Tek onda naučih pravo značenje one dobre stare "što te ne ubije, ojača te". Nisam baš sigurna da sam htjela ovoliko ojačati ... ali što je tu je...
Mislim da je jedan od ključnih trenutaka spoznaje koliko su moje brige zapravo smiješne bio kad je Z. izjavio "Nikad dosta djece u Hrvatskoj
A slijedeći, ozbiljniji znakovi zaredali su nakon toga...sve dok mi jedan frend, onako u prolazu, jedne sasvim obične večeri u Promenadi, nije rekao..."svi smo mi samo velika djeca..i igramo se...samo su sad ulozi veći"
Ne da je bio u pravu, nego sam imala dojam tog trena da je baš u toj rečenici sažeta filozofija barem ljudskog postojanja ako ne i svih ostalih bića u svemiru.
Došlo mi je da lupam glavom o zid zbog svih dana / i mjeseci čak / koje sam potrošila gubeći energiju na krive ljude i krive bitke... Nisam dobro birala svoje bitke, previše sam slušala druge, premalo svoje instinkte.
Zašto to skužim tek kad me dobro debelo sje....?
Valjda i to mora biti tako...to je ona spika sa šumom i drvećem..ne vidiš šumu od drveća ili obrnuto...

Ovo bolovanje u naslovu ima stoga dvostruko značenje.

1. da i službeno obilježim prestanak svog bolovanja koje je trajalo skoro pa godinu dana, uzrok mu je bila ljudska glupost, simptomi: puno nervoze, tuge, samosažalijevanja, negativnih emocija i puuuuno izgubljenog vremena...a lijek - puno malih slatkih sitnica koje život znače i par veeeeeelikih prijatelja

2. da je završilo moje bolovanje (od nekih tjedan dana), mala je zdrava i spremna za nove pobjede a i ja skupa s njom...

To ćemo morati negdje zaliti

Bye

Ova me podsjeća na more...gotovo da osjetim miris mora, vjetrić u kosi, sjetim se svog djetinjstva (bila sam sigurna da ću se udati za Dalmatinca )
Slikice se redaju u mojoj glavi...jedna za drugom :), bila sam tako sretna da mi je nemoguće riječima opisati...
Imala sam najbolju frendicu na moru...bila je potpuno drugačija od one doma
Čim bih došla na obalu kao da sam ušla u neki sasvim novi film koji bi igrao čitava 2 mjeseca koliko su trajali ljetni praznici...
Neke stvari zaboraviš, nekad ostanu samo mirisi i neki davno zakopani i zaboravljeni osjećaji... I sada pomoću njih slažem sliku, dozivam ona draga lica, a oni samo naviru...
Lijepo...baš se dobro osjećam

Sve do nedugo živciralo me sve u vezi blogova. Ustvari, lažem, nije me živciralo nego me jednostavno nije zanimalo. Gledala sam u svog dragog koji sa neobjašnjivim mi guštom stavlja slušalice na uha, pali cigaretu i sprema se za pisanje. To je njegova zona u kojoj je najsretniji, kada nikog nema u prostoriji, kada je glazba po njegovom izboru i kada ne postoji ništa drugo osim njegovih misli....
Ono što me beskrajno smetalo i još me uvijek na neki način smeta je činjenica da na svom blogu piše uvijek o nekom drugom vremenu i nekim drugim ljudima. S vremenom sam počela razmišljati o tome kako je on ustvari nezadovoljan sadašnjošću...prošlost je kao cool kada o njoj toliko poetski piše...
Nakon što mi je par puta objasnio da je to tako, da su to njegove priče i da o tome voli pisati ja sam odustala od njorganja. I gle ironije, pišem blog .
To je kao moj mali eksperiment pomoću kojeg ću bolje shvatiti njega a možda i sebe samu. Tko će ga znati. Listala sam malo po raznim blogovima (čovječe! kolko blogova ima!!!! ). Nakon nekog vremena shvatila sam da i nije važno znaš li pisati ili ne, niti o čemu točno pišeš ali nekako su više cool oni koji imaju neku temu.
Što sad da radim?
Nisam neki pisac...
Nemam baš neku temu...
Možda...hmmm...
Ono što me trenutno u životu određuje najviše jest da sam žena svoga muža. Koma! Ili ne?
Možda je to moja tema.

Ja baš i nisam uzorna žena i majka. Nisam ni uzorna kći jer ništa od onoga što je mama tupila godinama nisam usvojila na pravi način niti to primjenjujem. To se ne odnosi na onaj dio koji se tiče poštenog radničkog odgoja nego onaj koji se tiče stvari tipa kuhinja, pospremanja, pranja i ostalog...Dozvolila sam da opake navade moje gore polovice totalno preuzmu kontrolu nad našim stanom. Zato se često dogodi da nema niti jednog para čistih čarapa na raspolaganju, košulje nisu popeglane, cipele nisu čiste ili - najgore - nema čistih gaća. Onda nastane panika, urlanje, međusobno optuživanje - tko je prvi počeo. Nakon deset godina ja nisam postigla ništa - ali NIŠTA na planu da ga barem malo promijenim. Zato je on uspio promijeniti mene. Ali zato nema čarape kad mu najviše trabaju :). Jbg!
Na pragu svoje tridesete čovjek se po prvi puta ozbiljno počinje pitati gdje sam, da li sam zadovoljan svojim životom, mogu li bolje - jer ako mogu - sada je pravi trenutak da nešto poduzmem. Svjesna svih svojih prednosti i mana, i sama se to pitam. Koji faking stereotip, zar ne? Ali ne mogu si pomoći. Pa onda razmišljam: faks - završila; udana - jesam; rodila potomka - jesam; zaposlena - jesam.... e a onda u nabrajanju nastane rupa koju nešto treba popuniti. Kao, sad kad smo zadovoljili ono osnovno i ono što se nekako podrazumijeva - što sad? Ne može to biti sve! Ako želim postati pravi stereotip sad bi trebala prevariti muža, varati ga neko vrijeme (i on mene), razvesti se i... nemam pojma što onda :(
Nekako mi se čini da to i nije pravi put za mene. A koji je... nemam pojma. Javit ću se kad smislim...nešto...